Cerovac se u sačuvanim zapisima prvi put spominje 1541. Godine, a po nepotvrđenim usmenim iskazima još u 14. Stoljeću na lokalitetu Cerovca postojao je samostan časnih sestara posvećen sv. Ani s crkvom. Naselje su najvjerovatnije osnovali doseljenici iz raznih krajeva Dalmacije, Hercegovine i Središnje Bosne. Ti doseljenici su, po svemu sudeći, mjestu i dali naziv.

Inače, ime sela asocira na cerova stabla,kojih je zaisgurno bilo u izobilju i koja su pridošli stanovnici Hrvati obarali krčeći zemljište uzeto od Osmanlija. Po pričanju Ivana Križanovića, sina Stipe i Mare rođene Jurić iz Žabljaka, prvi Cerovčani su doselili iz Varcar Vakufa (obitelj Ante Krešinića,starijeg,sina Ante), te iz Uskoplja(obitelj Gavrić). Zanimljivo je svjedočenje Milke Križanović.Po njoj, Križanovići su došli iz Konavala kod Dubrovnika. Činjenica je pak da i danas u okolici Dubrovnika postoji toponim Križanovići.

Česta prezimena na ovom području su: Boros (odselili u Nuštar), Čeki, Dilberović (dio odselio u Novi Sad)Gavrić, Glavaš (neki odselili u Osijek), Glavašević,Jurić. Jurkić,Knežević, Krištić, Križanović,Lukač, Radeljak, Zec, Zupčić,Panjkov,Petrušić i Šumić i druga.

U vrijeme Osmanskog carstva doselili su Kneževići,Križanovići,Gavrići i Šarići. Četri obitelji koje nose prezime Radeljak vjerovatno su podrijetlom iz Skoplja.

Zatiranje hrvatske nazočnosti u Cerovcu i drugdje tijekom osmanske uprave ostvarivano je na razne načine, o tomu možda najviše govore crtice iz narodnog života usmeno prenošene s naraštaja na naraštaj. Donosimo vam samo mali dio tog sačuvanog narodnog blaga.

Begovi su dolazili do zemljišta tako što bi poslali slugu na konju da jaše i po njegovompovratku pripajali sebi zemljiše koje bi ob-jahao. Muškarce su često mučili na razne načine a katkad i ubijali, samo da bi spriječili množenje kršćanskog stanovništva, pretežito hrvatskog. Primjeri maltretiranja su brojni- od sitnijih poput onog kad je beg Ćorić, koji je živio u Planjama.a uživao Kruščik, jedan dio Cerovca, došao Anti Dilberu i rekao mu: „Vlaše ,nemoj da koja greda fali, ovo su moje grede,a tvoja je jedna, jer sam prebrojao sve glavice“, pa dp krupnijih izljeva nasilništva. Tako je jednom spomenuti beg pojavio kod narečenog Ante i osiono rekao: „ Trebao bih ručati kod tebe“.Umjesto Ante odgovori mu baka koja je bila ublizini: „Imam šaku brašna, može se samo kolač napraviti“. Beg se na njezine riječi drznu i pridoda: „Hoću i pile pečeno, a ti Vlaše idi senjaj (isčisti) konja, i daj mu zobnicu.“

Sadašnju kapelu u Cerovcu izgradili su mještani ciglama na temeljima stare kapele koja je također bila izgrađena od cigli. Posvećena je sv Josipu Radniku tako da je i blagoslov cerovačkih polja 1. svibnja. Kum kapeli je Mirko Krištić,sin Pere, a kuma Ruža Glavaš,kćer Ivana i Ivke.

Kum prvog zvona bio je Petar Križanović ,sin Jure. Postavljeno zvono je jednom prigodom palo i puklo, a novom zvonu je kumovao Anto Zupčić, sin Marka i Mare. Zvono je kupljeno u Stanišićima kod Đakova i završilo je u Cerovcu iako je trebalo ići za Skopsku Garačanicu. Dovezli su ga Križanović Ivan Stipe i Križanović Jozo Ante, u pratnji župnika vlč. Nikole Burića, a svi su mještani dali novčani prinos.

Prva kapela je bila posvećena sv. Barbari a i zvono na njoj posvećeno je u čast te svetice. Kuma je bila Luca Krištić, žena pokojnog Pere,a kum je bio iz Omanjske.

Cerovčani su poznati kao ljudi koji su uvijek spremni pomoći mještanima susjednih sela i novčano i svojim radom. Recimo Stipo Marić iz Cerovca darovao je župi Žabljak oko 8 duluma zemlje za popravak crkve sv Petra u Tešnju.Ovo zemljište je poslije prodao župnik iz Jelaha, vlč Jure Gavranić, a novac je iskoristio za kupnju zvona u crkvi u Jelahu. Domaćin ovog zermljišta Stipo je ,na ime kompenzacije, zadužio Crkvu da se svake godine izmole po dvije sv. mise na nakanu njegove obitelji.

Danas Cerovac imam oko 36 kršćanskih kuća, a kad se župa odcijepila 1975 godine, bilo je oko šezdesetak osoba više nego danas.

Oko 1942. godine kod kapele je bio blagoslov polja na spomendan sv. Filipa i Jakova(knjiga oglasa župe Žabljak).

Daje se dozvola župniku u Žabljaku g. Zvonimiru Blažunu sa strane Ordinijata u Sarajevu da može blagosloviti zvono u kapeli u Cerovcu. Oko pedestak Grkoistočnjaka bilo je prije II. Svjetskog rata.danas je jedini živi grkotalok iz Cerovca Vlado Panjkov.

Razlog za mali broj grkokatolika je što nisu imali svoje svećenike.

Cijelokupni tekst prenesen iz knjige Ivana Ravlića „Povijest župe Žabljak“ (cerovac.net)